Criogenetica - stara priča, nova mušterija
- extended version -
Tamo negdje prošlu jesen odlučio sam definitivno(nakon godinu dana razmišljanja, ;) spor sam) da ću napraviti pauzu od dizanja utega. Taj sport mi je puno dao, ali kako sam počeo s poslom na Rabu, trening je postao više opterećenje nego zadovoljstvo. Bilo tko tko je bio u sportskom sustavu priprema zna da je sam trenirati tlaka, motivirati se svaki dan da ispuniš normu polako postane opterećenje, a kad na dizanju utega fukus nije na 100% događaju se loše stvari. Već me duže kopkalo da se opet malo aktivnije dam na stijenu, koja me opčinila pred 15tak godina i onda sam par godina u tome zapeo da bi se to razvodnilo na nekoliko alpinističkih, trad, sportskih, lednih izleta godišnje silom prilika no uglanvom, odluka je pala. Davna ljubav se vratila. Zabušio sam si par smjerova na otoku gdje ih nije bilo, napravio boulder, otišao na rock trip na Siciliju i nauživao se, međutim smjerove treba penjati, na boulderu isto treba trenirati i sve to opet sam. Tako da sam silom prilika opet spao na odlaske u Rijeku i vikend ratnik mode. To nije bilo bajno, međutim s proljećem se sve skupa malo popravilo.
Nekako sam tu uskočio sa Šoićem u neki đir odlaska na penju i to je bilo prilično dobro. Prvi put sam imao kakvog živog vodiča, uvijek se sve kod mene svodilo na idemo penjat i zajebavat se, sajtaš ili ideš dalje, a ekipa s kojom sam najviše bio na penji je, iako jednako rijetko kao ja izlazila, bila uvijek ocjenu, dvije ispod, pa nije bilo ni neke želje ići malo gore. Penjanje mi je po definiciji zabava, a dok se zabavljam i dok sam sretan nisam ništa mijenjati ni htio. Međutim, sad kad je tu bio češće netko da mi kaže ovaj ti je taman, stisni ovaj, ovo su travajci, i tko je to mogao i pokazati, to je vuklo sve više i bilo sve bolje. I bio sam sve sretniji s novim smjerovima. I taman je Prezidente stiskao neke dobre smjerove u kontinuitetu, pa je i to bio extra motivator. Je li mu pomogla moja svježa krv i motivacija, savjeti za tapering, koji nikad prije nije koristio ili osjećaj debelog belayera koji je uvijek ukopan, ne znam. Ali išlo je dobro. I tako jedan dan mi kaže nešto u stilu: "probao sam super smjer u Medveji, 7c, ali detalj na vrhu, do gore 7a, a predivan smjer, trebaš probat, do detalja ideš sigurno, sve bolderski po travajcima i detalj dinamika". Odmahnuo sam samo na to(tad sam imao RP 7a i igrom slučaja OS 7a i to je bilo sve više na neku sreću i fajt nego rutina), ali moram priznati da mi se svidjela ideja i ostala je negdje u glavi.
Uskoro smo bili u Medveji, popeo sam Rizorazo na Kaotikovo precizno naviganje i to mi je bio dovoljan umor, ali rekoh Šoiću - daj di ti je onaj smjer. I tu smo se upoznali. Bio sam umoran već, ali ušao sam unutra. Ukopčao 3 puta, sjeo, ukopčao još jednom i to je bilo za bolnicu već. Nisam došao ni do pola. Kamo li detalj. Ali kombinacija tog pogleda, oštre stijene, solidnih hvatišta, finog gibanja bila je dovoljna za ljubav. Znao sam da nije vrijeme za nju, ali znao sam i da će doći. Imala je sve što mi je trebalo, trebala je sve što nisam imao. Konstantni prevjes, specifično gibanje, dobru izdržljivost, sigu, odmor, detalj na vrhu. Sve što sam trebao naučiti. Savršena učiteljica. Htio sam još malo nabrusiti neke stvari i popesti neke smjerove, pripremiti se. Penjao sam dalje, otišao na Jabuku u nadi da ću skinuti kile, vratio se još teži. Ali bar sam zabušio i popeo neke lijepe stijene. Htio sam se pobrinuti i da Šoić ne ode predaleko sa svojim penjanjem, pa da mu moj smjer ne bude prelagan. Stoga, navukao sam ga u Aziju, provukao preko horizontalnih i vertikalnih kilometara, nekoliko puta se i zabrinuo za njega, pazio da jede, deblja se i ruši formu. Nakon nešto više od mjesec dana, bio je taman dovoljno težak i van forme da se vratimo. Ljeto je brzo došlo kraju.
U jesen, neki 10. 11. mjesec, rekoh da se treba uloviti posla. Nekoliko dana sam samo proučavao smjer. Prvi put nisam uopće mogao napraviti detalj, nikako. Drugi put je išao jedan gib dalje. I tako svaki put. Doslovno svaki put kad bi došao pod smjer, naučio bi nešto novo, ili o smjeru ili o sebi. Uživao sam. Savršeno iskustvo svaki put. Kad sam dobio dojam da je sve stvar povezivanja i kondicije(koja je bila jedna od glavnih ciljeva ove škole) odlučio sam se na pokušaj. I taman počeo opet radit i sve se opet svelo na vikend ratnike. Prvih 5-6 pokušaja su mi samo trebali da shvatim da moram dosta toga naučiti ponovo, jer se stvari bitno mijenjaju s umorom, temperaturom, vlagom, vjetrom. Počela je j zima i kiše. Rekoh si, prilika neće biti puno, moram savršeno posložiti formu i doć to rješit. Forma je bila savršena posložena za 2 dana, nikad bolja, više nikad nije bila kao na pokušajima 8-9-10. Ali imao sam još toga za učiti. Taman su došli Francuzi. Dobio sam odličan savjet o jednom sitnom detalju koji mi je kasnije puno pomogao. Da sam to znao par pokušaja prije, kad sam se pripremio, tko zna. Na taj detalj kasnije sam dodao još jedan koji je jednako važan. Pa sam skužio kako moram zakrimpat. Pa uvijek nešto novo. Šoić je taman napadao Friendse i bio je praktički popeo. To bi značilo da će se prebaciti možda u neki drugi sektor, pa da ću ne samo morati penjati kad je sunčana subota nego još neću imati koga za osiguravanje. Tako da sam mu odlučio sredit prst. Onda je sve bilo nekako s manje pritiska. Svaki dan koji sam došao, neki novi detalj sam naučio. Svaki put sam bio sretan. Nevjerojatno mi je da me nije naživciralo toliko neuspjelih pokušaja. Uvijek u istom metru. A u tom metru svašta sam naučio. Pa zaboraviš nogu pomaknut jer te opere euforija i misliš da si prošao. Pa sklizneš jer si nepažljiv. Pa se ne obučeš dobro. Uskoro smo otišli u Grčku i moje učenje na Smjeru se pokazalo dobrim. Popeo sam par smjerova OS za koje mislim da ranije ne bi. No, u mislima je visio taj dug iz Knezgrada. Vratili smo se i opet vrebanje vikenda. Opet navikavanje malo, pa opet ništa. Bilo je raznih padanja, jer sam odlučio preskočiti komplet za koji sam mislio da mi radi više štete nego koristi, pa je tako jedan pad i dosta loše završio. To je mogao biti i vrlo nesretan kraj priče. Taman se potrefilo da je Šoić bio na drugoj strani špaga. Odličan pokušaj. Ne znam ni sam kako sam imao snage toliko puta popraviti sve i onda ostati bez snage za zadnji gib. A još manje kako sam tako nezgodno pao. Ništa, još jedna lekcija - ukapčanje. Rehabilitacija. Penjanje.
Vikendi su prolazili, neki suhi neki mokri, kad je bilo vremena bilo je taman za dojuriti na jedan pokušaj, ali taj pokušaj je bio glavni događaj tjedna, o njemu sam pola tjedna kasnije razmišljao, od kad sam vozio doma kao u transu do negdje utorka, a od utorka do subote, mislio sam na novi pokušaj i vremensku prognozu. Uvjeren sam, da sam bilo kad iza Nove godine imao luksuz da dođem s dva dana pauze između pokušaja da bi to taman bilo to, jer mi je uvijek ta pauza zbog kiše, posla ili nečeg trećeg, nekako remetila stvar. Ali je to nekako i dalo čar svemu, svaki put ispočetka, svaki put nešto novo. Napokon, super dan, posla preko glave, Yass slavi rođ, puno ljudi pod stijenom, sve nekako govori u prilog tome da se moram natjerati u Medveju pa makar na pola sata sat. Ponavljam gibove malo za zagrijavanje, stavljam štopericu 25 min. Jedva čekam da prođu, izgaram od želje da se ulovim kamena. Prolaze minute i taman Petra prolazi, ali je zašprehavam da me uzme malo u gri... Sve prolazi po planu, baš kao što sam zamislio i zadnje hvatište s kojeg ukapčam mi sklizne, ali srećom, snalazim se, popravljam i iz bloka čujem klik. Evo te. Sretni broj 19. Svi imaju neku svoju posebnu priču s tom linijom, a sad je postala i moja linija. Stara raba Genetica svima daje dobre lekcije i svi se rado vraćaju. Tako ću i ja.
A Šoić? Šoićeva priča je krenula drugim smjerom. Kad sam popeo smjer bio je daleko od stijene. Zavele ga žene, alkohol, Grdovićeve lake note i teška hrana. Međutim, uvjeren sam da će moj smjer i njemu dati motivaciju da se istrgne iz povodljivih ralja alkohola i sirove mase i vrati se na pravi put. Ja ću svakako napisati izvještaj o njegovom prvom 8a, koji možemo očekivati kroz iduća 3 mjeseca.
Ale!
Primjedbe
Objavi komentar