Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

Prikazuju se postovi od siječanj, 2015

penjati ili ne...

Vruća tema svakog respektabilnog rirockera...zadnjih mjeseci...BoL.

Di te boli, koliko te boli...koliko ćeš pauzirati od penjanja? koje vježbice radiŠ...? Bratski Šeramo i iskustva i vježbice, a najveća nam je utjeha...grupno ozljeđivanje.
Kad već ja ne mogu...nemoj ni ti ;)

Prst...
Filip Sironić (ne penje od 11 mjeseca)
Vladimir Šoić...(isto 3 mjeseca)
Filip Loparić...(preskače Pulu)
DanieL Č...(ozljeda u Sumraku)

Lakat
Frenki...oba...pauzira već 2 tjedna, preskače Pulu. Vježbice.

Leđa...
Lina...uvijek boli. aka ko bizon ;).

Rame
Lijevo
yasS...pauzirala 2 tjedna...rasteže gumu...ide u Pulu.
desno...Luka sironić...pauzira 2 tjedna...rasteže gumu...ide u Pulu.

Ne penjačka ozljeda...Ivana...
Slomljena (neka) kost u stopalu...za detalje, obratite se asici ;)

nikad više ozljeđenih u kratkoj povijesti rirocka!

Proljeće...službena matra.
Jaći nego ikad.

Frikeri, natjecatelji...Čuvajte se u Puli...Sva sreća...procurila je informacija da će biti i injury friendly smjerova :)

aLe!





A day in the life

There are places I remember all my life ... Some have gone and some remain P.M & J.N.

Misao koje mi se već dugo vrti "po glavi" donekle je povezana s jednim  prilično filozofskim pitanjem... 
Naime, da li nas penjanje, unatoč svemu dobrom, ipak u velikoj mjeri zatvara i guši? Zašto  nesvjesno postajemo vojnici neke  imaginarne vojske generala Projekta i ostalih nevidljivih autoriteta koji nas kao po difoltu odvajaju od bezbroj aktivnosti i doživljaja koje (opet po difoltu) nisu povezane s penjanjem. Misao mi se tada potencira jer znam da živimo u podneblju za koje ljudi vole reći  da  ima karakterisitke  komprimiranog raja. Ukratko, imamo sve.  Znajući to pitam se zašto iako  okruženi beskarajnim diverzitetom krajolika, mi ga, kao penjači,  vrlo često doživljamo kroz jednu vrlo usku prizmu koja obicno završava statičim kadrom krajolika  projiciranog  iz negativanog kuta. Ironično, ali metaforički rečeno od 100 posto kapaciteta mozga mi koristimo svega 2. Zašto? 

Da pokušam dat…

Rirockerski BLik!

Rirock štab!Još pola lige ispred nas....

Malo mjesta, brdo raje, atmosfera...kako smo i očekivali...uzavrela!

Uz standardnu ekipu domaćih ovog puta nas svojim sudjelovanjem obogaćuju prijatelji iz Bugarske (Yavor Sensei, Katerina The machine, Koce The rider i Silvia Smile! ) te bivši suigrač i počasni član Rirocka, Zadranin Leo Ante Kezić te njegov buraz Kezić jr. sa njegovom boljom polovicom!

Ukupno četrdesetak penjača podijelili smo u 3 grupe i odredili 15 min po krugu..Rekli smo 4 kruga+ sudačka nadoknada..  Tako da se naposljetku fajtalo do iznemoglosti! Kako ti obično bude...zadnji krug je najintenzivniji! Glavni sudac je ovog puta bio Marko Brkić, otac naše asice Lucije, koji je sve držao pod kontrolom ne prepuštajući ni sekundu slučaju! Veliko hvala na strpljenju! ;)

Budući da je boulder  manji, tj. niži od ostalih, postavljači su iskemijali "samo" 17 smjerova.. No oni svakako nisu bili uobičajeni te se nadamo da Vam je svima bio gušt..da ste se dobro natrenirali...Up…

Novogodišnja Medveja!

Znaš ono kad dođeš na neko mjesto koje te očara isprve pa kad sunce zađe imaš osjećaj da si tek došao?
Ili ono kad je toliko hladno da imaš cepine umjesto prstiju al penješ i dalje jer drži i drži...?

Hvala Rirockeri za tu čast da napišem vijesti iz Medveje jer mi je bio prvi put :) (ustvari im se neda pisat toliko vijesti jer stalno penjemo pa im je lakše preselit dio... šala mala). Da, čak su mi se i Bugari smijali jer su bili prije mene. A šta da se žalim kad bilo gdje da krenemo imamo stijene za penjat!


Uglavnom, bilo je to tri dana BURE, burnog penjanja, burnog druženja i uživanja. Sva tri dana okupiramo Mali i Veli Jože. Prvi dan u sastavu: Katerina, Silviya, Ivana, Yavor, Koce, Frenki, Nino i ja. Na parkingu hladno za umrijet, a na penjalištu skoro pa kratki rukavi.. lagano zagrijavanje u laganicama. Pri vrhu stijene nam snijeg leti u lice i uživamo u blještavim prizorima. Hladno je ali se isplati ovo doživit (zaključuju čak i lokalci). Ta Medveja ima neku enerđiju koja te šutn…

Split..by Vittorio

Dok su neki otisli u penjat u Španjolsku, drugi u Grčku, ja (Vittorio) i moj glavni pokrovitelj odnosno moj tata odlučili smo se uputiti u Dalmaciju. Krenuli smo dan nakon Božića i stigli u Split oko 2 sata. Tamo nas je dočekala olujna bura, ali mi tvrdoglavi smo se uputili na gredu. Ja sam ubrzo shvatio da taj dan neću ništa penjati jednostavno jer je bilo prehladno (prvi neuspjeli pokušaj penjanja na majci gredi). Navečer smo skočili do dvorane na Poljudu i sreli većinu splitske penjačke scene. U subotu prekrasan sunčan dan, mi krećemo prema Trogiru. Tamo smo sreli legendarnog Francuza koji stišće projekt Revolucija(8c) FA, ale!! Svaka čast. Ja penjem sve pomalo 2 7a+, 7b+ i za kraj dana probavam super liniju konfuzija(7c+) koja mi ostaje dug za sljedeći dan. U nedjelju vrijeme očajno, promijenilo je na kišu, hladno je, totalni (ne)uvjeti, ipak mi odlučujemo penjati. Pridružuje nam se splitski as Nikola Kramarić zvan Niksi, krećemo prema Gredi, dolazimo ispod stijene a tamo 99% smjero…