Stallone je zaslužio nadimak (ili kako sam spoznao da pretilost nije hendikep;))

Neka kozmička ironija namjestila je da ja, prezidente, čovjek koji ga je zamalo otpratio ili u smrt ili u kolica kojih 2 tjedna ranije budem kojih 200 km dalje od mjesta događaja biblijskih proporcija. Ko ga......, nije ni Homer bio kod Troje kad se Sve desilo, pričala mu ekipa (Broj Jedan). Kao onda kad je Compadre stisnuo Dances tako je i u subotu lokalna penjačka scena doživjela jedan kolektivni uzdah olakšanja-orgazam (Fala ....!) Priča je počela u ranu jesen. Nakon godina koketiranja s penjanjem napokon je osjetio svu ljubav i prokletstvo sportskog smjera, kad ulovi pa ne pušta. Tip koji vjerojatno nije više od dva puta ušao u isti smjer, sad je zaglavio i ostao. I ostao. I ostao. Prošao sve faze ljubavnog odnosa osuđenog na uspjeh. Rano je skužio da je stijena ipak tvrđa od njega i da je ključ u adaptaciji. Konstantnoj. I kad je pomislio da je to to, da je pitanje uspjeha svedeno tek na sirovu statistiku tek onda počinje borba. Gib po gib pa sve ispočetka. Odavno je bio zreo ali nije sve sjelo na svoje mjesto. Dobio je batina u svakoj rundi u koju je ušao, treneri su bacali ručnike u ring, doktori se lovili za glave, kolica su bila spremna, ventili na bocama kisika odvrnuti, svećenici spremali karmine, padao je tamo gdje nitko nije padao i kako nitko nije padao. Na leđa, na glavu, na bubrege. Ponekad i  na noge. Bio je na 3 koraka, pa na 2, pa na jedan. I ništa. I Bog je odustao od njega. I onda je negdje za šankom stigla poruka. Kaže "odustajem od penjanja" i sve je bilo jasno. Znao sam da ću za šankom i ostati. Neka. Stalone je zaslužio nadimak.
aLe!

Šoja

Vito..u San Vitu ;)