PRODUŽENI PENJAČKI VIKEND

PONEDJELJAK 23.6.

U ponedjeljak smo Vito (veliki) i ja krenuli put Zijavice poraditi na dugovima od subote. Meni je ostao Giant, Vitu Sam svoj majstor. Malo je falilo da ne krenemo, ja sam bio lijen i nije mi bio dan od pješačenja na penjalište. Srećom, Vito je bio nabrijan. Oko 4 popodne stigli smo na na Zijavicu. Dva dana prije napokon sam skontao napravit ulaz u smjer i danas nije bilo prepreke za  prvi ozbiljan pokušaj. Na prvom pokušaju je i ostalo. Nakon bolder ulaza tijekom čitavog smjera sam razmišljao kako bi bila prava šteta da ga ne popnem jer bi to značilo ponavljanje zajebanog ulaza. Tako i bi. Ukopčao sam sidrište i više nisam ulazio u smjer. Al nije tu bio kraj. Nakon par pokušaja i razjebane nježne kožice na ruci Vito ukapča sidriše na Sam svoj majstor (7a+). Al ni tu nije kraj. Vito je čovjek posebnog kova i dok nekima treba čitav mjesec da se upenju, njemu je potrebno par izleta. U on sight ulazu u Kosjenku (7a) suvereno ukapča sidrište. Makina.

UTORAK 24.6.

 Planirani put na Rab odrađen je preko Krka. Putem stajemo u Porta Fortunu pored Baške, penjalište na kojem nisam bio. Prilično dobro penjalište s dugim smjerovima. Vito se zagrijava u lakšem smjeru ocjene 6a. Ja se zagrijavam u Hamsterdamu (7c). Imao sam osjećaj da će me smjer zašamarati i zašamarao me propisno. Trideset metara ploče sa sitnim hvatištima bez ijednog odmora praktički od početka smjera, detaljem na vrhu i sa spitovima na 5,6 metara razmaka. Sitni vez, posla preko glave, nema švercanja. Jao. Ljubav na prvi pogled. Najtoplije preporučam svim plesačima po prevjesima. U međuvremenu Vito na pogled penje smjer 6c čije ime ne znam.

SRI, ČET…

Na Rabu smo. Vito cijelu godinu zove da navratim probat smjerove koje već neko vrijeme buši i napokon smo dogovorili kratku turneju. Svratili smo na dva manja „under construction“ sektora i tamo proveli dva popodneva. Sektor iznad Raba malen je. Radi se blago prevjesnoj ploči visine cca 15-16 metara na kojem ima još potencijala pod uvjetom da se počisti raslinje i porežu grane stabala. Trenutno su zabušena 3 smjera. Dva su prilično kratka, na 4 do 5 spitova, ali čini se da postoji mogućnost produljenja do samog vrha stijene i iz žablje perspektive izgleda da bi mogli biti dosta teški smjerovi u ploči sa vrlo sitnim i oštrim hvatištima. Treći smjer kojeg smo penjali puno je konkretniji. Nepopenjanji projekt čekao je da ga se oslobodi. Prvi dio lakši s relativno dobrim hvatištima i u drugoj polovici smjera 3-4 metra sa 5-6 šestih dosta teških gibova. Isprva se činilo da bi smjer mogao biti ocjenjen sa 7b+, ali nakon uspješnog pokušaja mislim da nije više od 7b. Konačni sud ostavljamo budućim ponavljačima. Vito pak nastavlja svoju penjačku renesansu. Do prije dva tjedna nije mogao napravit gibove. U srijedu, nakon 3,4 pokušaja preskače ukapčanje u detalju i stišće smjer. Svaka čast! Ime smjera: La mia dura.

Stigli smo posjetiti i malo penjalište na samoj obali u Loparu. Desetak lakših smjerova, najteža ocjena 6c. Penjalište više namijenjeno početnicima, lokalnim klincima koji će se s vremenom zainteresirat za penjanje. Stijena je pomalo krušljiva i treba malo pripaziti. I da, ima jedan smjer na cesti između Lopara i Raba. Nažalost, bio sam pomalo umoran od penjanja i nisam stigao smjeru posvetiti više vremena. Smjer se čini zanimljiiv i na prvi pogled vrlo težak. Tri spita i sidrište, dva ključna krimpa od minerala(?) na stijeni koji sjeku kožu i naravno, nožišta nigdje. Zajebato. Volio bi ga jednom probat kako treba.

Nakon svega našli smo vremena isprobati i mali DIY bolder na kojem treniraju budući mali penjači.

Sve skupa, dobar izlet i svaka čast Viti što praktički sam (uz pomoć Kristine naravno) stvara možda neku buduću lokalnu penjačku scenu. Rispekt!