Krenuo sam na put. Kalimnos. Putovanje je bilo očajno. Vlak iz Trsta za Milano je nešto što se da preživjet. Avion za Atenu također. Provest noć na aerodromu poseban je doživljaj kojeg preporučujem svakome tko misli da vrijeme leti. Na aerodromu tokom noći leti sve, al vrijeme ne. Kad sam bukirao avionske karte nisam ni pomislio tražiti direktan let iz Milana za Kos, seoski aerodrom usred Egejskog mora. Nema smisla. Zašto bi? Drugog dana na Kalimnosu upoznao sam Baskijku koja je došla iz Milana za Kos. Za 20 eura. Ja sam put od Atene za Kos platio pet puta više. U jednom smjeru. Tko je mogao znat. A sad na ljepše stvari. Taman prije puta razvio sam solidnu upalu sinusa pa mi se menu tijekom puta i prva četiri dana na otoku sveo na brufen i dva lekadola ujutro, brufen i dva lekadola popodne, brufen i dva lekadola uvečer. Upala sinusa nije nešto što želiš dobiti na putu. Negdje četvrto po redu najgore sranje, vjerojatno iza zubobolje, hemeroida i trovanja hranom. Fora stvar kod upale sinusa je što uz glavobolju i bol u facijalnim kostima u paketu dobiješ i zubobolju light pa sve sjeda na svoje mjesto. Po dolasku na otok zaključio sam da bi možda pametna stvar bila nabaviti antibiotike. Nazvao sam dotoricu da je pitam kolika je šansa da mi daju antibiotike bez recepta. Rekla je da nisu velike. Sjeo sam na bus i otišao do grada sa spremnom pričom i patničkim izrazom lica. Rekao sam matorom apotekaru da imam upalu sinusa i da mi trebaju antibiotici. On je rekao da nema problema i da koliko mi treba. Lakoća izdavanja lijekova bez recepata uhvatila me prilično nespremnoga pa mi je poslije bilo žao da nisam pitao nešto bolje od antibiotika. U svakom slučaju, brufenima i lekadolima pridodao sam dvije porcije antibiotika dnevno. Kasnije mi se razvila rana na nožnom placu od premalih penjačica pa nisam mogao penjat više od jednog dana u šutu. I otpala mi plomba pa sam obilazio lokalne zubarske radnje kojih na otoku ima iznenađujuće mnogo, pokušavajući ubosti što bolju cijenu za komad plombe.
Inače, sam otok je prilčno lijep i za razliku od Grka koje sam do sada imao prilike upoznati u nekim drugim dijelovima zemlje, ovi su prilično srdačni. Svugdje osmjesi i ćakula. Bit će da Mediteran čini svoje. Ekonomija otoka u proljetnim i jesenskim mjesecima prilično je podređena penjačima pa tako nije čudno da je u ribljem restoranu izvješen ogromni LCD na kojem se vrte penjački filmovi. Svi kafići su ukrašeni penjačkim fotkama, posterima, čak i muralima. Penjači nisu populacija koja mnogo troši ali valjda ih dovoljno ima da osiromašen narod u svemu tome vidi nekakav ekonomski interes pa je sve podređeno njima.
Šta još? E da, penjanje. Otok nije stekao reputaciju bez razloga. Ima svega. Prevjesa, siga, stropova, ploča, smjerova u kojima je osamdesetmetarsko uže kratko. I svega toga ima puno. Većina popularnih sektora je na 15-20 minuta hoda od sela. Za one druge treba rentati skuter što isto nije skupo. Neki sektori su dobri, neki su odlični, a neki nisu s ove planete. Meni je imalo smisla penjati ono što nemam priliku penjati doma. Dakle, penjati puno i uglavnom veće prevjese. Bilo kakvo ulaženje u projekte prekrižio sam u startu. Dva do tri ulaza u smjer maksimalno. Kontao sam, projektirat ću doma, što se pokazalo bolno istinitim. Nakon dva tjedna uhvatila me mini kriza i shvatio sam da nije lako biti profesionalac i da svaka strast lagano uvene ako od nje napraviš rutinu. Ajde, nije dugo trajalo. Dobio sam se uskoro i nastavio dalje. Na dane odmora može se raditi svašta. Možeš se kupati, možeš rentat bicikl i istraživati otok, a možeš i pit pivu cijeli dan. Ja sam bio aktivan u sve tri aktivnosti. Za razliku od Tonsaia gdje se partija i penje, Kalimnos je više mirna, family-friendly destinacija gdje se dolazi isključivo penjati. Svaka destinacija za svoju publiku.
Nakon mjesec dana provedenog na otoku, ja sretan. Sretan jer sam iz Milana došao sa pet kila tajlandske riže pa mogu pravit mango sticky rice. I sretan jer sam iz Grčke došao da me nisu opljačkali i da nisam osramotio svoju zemlju i obiteljsko ime.
Primjedbe
Objavi komentar