Pred kojih mjesec i kusur dana otisnuli smo se na još jedan
(tko zna koji) đir po Aziji. Posljednji u ovom sastavu za neko vrijeme. A
sastav je slijedeći: Kristina, Vito (Stalone) i ja (magistar). Spakirali smo
svježu ispod peke sponzorsku opremu užicanu kod Decathlona i krenuli. Ruta
Filipini, Laos, Vietnam, Burma, Tajland. Dok smo Filipine ošajcali tek toliko
da zaključimo da se na to otočje definitvno treba vratiti, Vietnam je bio prva
destinacija gdje smo se malo duže zadržali. Prva penjačka lokacija bio je Cat Ba,
malo mjesto u sjevernom Vietnamu za koje smo čuli da ima solidno penjalište i u
blizini je poznatog Halong baya. Penjalište
nije nešto radi čega bi se isplatilo eksluzivno potezat toliki put, nema tu
onih ludih struktura koje očekuješ kad pomisliš na JI Aziju, ali bilo nam je na
ruti, a i poslužilo je taman kao zagrijavanje za penjališta koja nas tek
čekaju. Dva, tri dana bilo je sasvim dovoljno da osjetimo temperaturu i vlagu
na koju se nećemo priviknuti do samog kraja puta. Od Halonga smo odustali jer
nam je rečeno da je mjesto precjenjeno, more za DWS je prljavo i smjerovi nisu
označeni.
Iduća destinacija bio je Takhek, Laos. Radi se o malom mjestu u čijoj
okolici postoji ogroman potencijal za sportske smjerove i višedužince. Njemački
penjački par odlučio je prije par godina ovdje pokrenuti biznis i otvoriti kamp
s bungalovima. Potpuno neinformirani, od svih 365 dana u godini, mi dolazimo u
kamp dan prije službenog otvorenja. Dan. Ekipa kaže danas nije ništa spremno,
sutra će biti sve. Dođite sutra. Nebitno. Ono što je bitno je da je stijena u
Takheku nešto najluđe što smo imali prilike vidjeti. Mjesto je prepuno
trodimenzionalnih struktura, siga i stalaktita koje vise na sve strane. U ploči,
prevjesu i stropu. Ovo definitivno je mjesto radi kojeg se isplati potegnuti
toliki put. Znaju to i drugi penjači iz cijelog svijeta pa je period oko nove
godine bukiran i do godinu dana unaprijed. Problematični su zato uvjeti.
Temperature u kombinaciji s vlagom disanje u mjestu čine zahtjevnom aktivnošću.
Zaboravite medvejske uvjete usred ljeta. Ovo je nešto puno gore. Često smo
znali magnezijat ruke sve do ramena i da smo imali kakvu bačvu magnezija
vjerojatno bismo kompletno u nju ušli. Oprema koja se u potpunosti natopi
znojem zbog količine vlage do kraja puta neće biti suha.
Nakon 4,5 dana u Thakheku produžili smo do Bangkoka s
namjerom da od tamo idemo za Burmu. Međutim još u Laosu odlučio sam privremeno
napustiti brod i krenuti sam za plažu Tonsai na jugu Tajlanda. Oko 9 uvečer po
mrklom mraku kapetan kaića kojim se dolazi na plažu rekao je „ju get aut hir“. Pogledao
sam u crnu vodu i zakoračio. S ruksakom, fotićem na ramenu i vrećicom u ruci otkaskao
sam kojih 200m do obale. Tako stvari funkcioniraju ovdje. Uglavnom, Tonsai je
dosta zgodno mjesto, jedna od onih plaža s razglednice. Početkom devedesetih
ovdje su se pojavili prvi penjači i prvi smjerovi. U slijedećih dvedesetak
godina Tonsai je postao penjačka meka. Mjesto je prilično internacionalno. Stranci
penju, lokalci drže uslužni sektor od smještaja i restorančića do penjačkih
škola. I drže monopol. Dok Tonsai funkcionira kao kakva hipi komuna, Railay,
plaža odmah do, kojih 5,6 minuta hoda, turističko je mjesto, dark side,
resorti, turisti, familije. Tamo se ide samo slučajno.
Sektora je podosta i razbacani su po poluotoku od kojih je
najatraktivniji onaj na plaži. Raspon ocjena je dosta šarolik, ima tu za
svakoga ponešto iako top penjači, od 8c na više, ovdje se neće naprojektirat. Smještaj
jeftin, hrana jeftina (i dobra), al zato kolju na alkoholu. Cijena velike pive
u prosjeku je za trećinu viša u odnosu na prosječnu hr pivu. Dok sam se iz
Irana vratio s viškom novca, ovdje to nije bio slučaj. Mislim da je stvar u
pivi. I naravno, kombinacija temperature i vlage ubija. I lokalci koji se prave
da razumiju engleski što može koštat živaca, vremena, novca i ponekad života.
Ja sam odlučio što više penjat, što manje projektirat. Osim
jednog lijepog prevjesnog 7c smjera, u pravilu nisam ulazio u isti smjer više
od dva puta. Smjerova ima svakakvih, neki se komotno mogu podić za plus, neki
snizit. Kao kod nas, nema pravila.
Nakon 5,6 dana na plažu su stigli Vito i Kristina i nakon 5,
6 dana otišli. Za Novi Zeland. Do daljnjeg. Azija je velika, al u zadnjih
godinu dana poprilično smo je pretresli. Možda je vrijeme za neke druge
kontinente.
Primjedbe
Objavi komentar