Penjanje je divno. Taj osjećaj slobode, lakoće i mirnoće koji te ispunjava i jedino o čemu razmišljaš su gibovi koji slijede, a svi problemi, nesigurnosti, strahovi ne postoje. Samo ti, zrak i stijena. A onda, ponekad, zaglibiš u nekim zemaljskim situacijama koje ne pustiš doma, nego ih poneseš sa sobom pod stijenu, u smjer, u ljude oko sebe, tamo gdje im nije vrijeme ni mjesto. Svima ponekad treba pauza. Odmak. Kako fizički, tako i psihički. Od nekih ljudi, nekih stvari, situacija… ništa neobično, pa možda ni vrijedno spomena.. Zapravo je čak i korisno: shvatimo koliko nam je zapravo do nečega stalo, koliko nam nešto (ni)je vrijedno, a vidimo i kakve ljude imamo uz sebe. Ne znam za vas, ali ja sam se ugodno iznenadila svojima! <3 dosta drame, ovo je blog o penjanju :) Ove jeseni/zime imali smo uvjete da boli glava, moglo se penjati svuda. A di ti penješ? „maa, meni se ne ide nikud…“ sam napokon promijenila u „ajmo penjat, bit na suncu i uživat!“ Blagdanska :) Dol