Malo drugačiji penjački report iz dvije perspektive...koji je svakako vrijedilo pričekati :) Kumovi!
Perspektiva 1, Vladimir, Šoki
Kada sam tamo negdje sredinom osmog aterirao Slap, predamnom se otvorila veličanstvena, brat bratu, 80 metarska linija koju kao da je netko programirano uklesao u stijenu. Izvor života. Najspektakularniji smjer koji sam ikada vidio, jel.
Bilo mi je savršeno jasno da će za oslobađanje Zmaja biti potrebno lavlje srce, oko sokolovo, čelični stisak i mirna glava. Osobine koje imam u izobilju. Sve što je potrebno je dopustiti sebi da iz svake greške naučim nešto novo. Princip je to kojeg se i inače držim u životu. Tako je i bilo. Nakon svake greške osjećao sam, da postajem bolji penjač, atleta i čovjek. Pa sam tako jedan dan, svjestan i pri zdravoj pameti procjenio da nisam još dovoljno naučio pa sam pao tri giba od sidrišta. Još par vizita sektoru i onda sam zaključio da sam dovoljno naučio. Taj dan, znao sam da će izvedba biti veličanstvena. Lakoća kretanja kroz prostor, preciznost pokreta, filigranski odmjerena snaga bez kompromitiranja estetike vještine...sve se taj dan stopilo u poeziju. Smjer nije imao šanse. Mogu odgovorno reći da nitko nikada nije popeo taj smjer kao ja.
Nakon Izvora života, trebalo je sve naučeno primjeniti u još jednom smjeru koji je čekao još tamo od zime, Ledeno doba u Medveji. Sve što je bilo potrebno je dopustiti sebi da iz svake greške naučim nešto novo. Princip kojeg se inače držim i u životu. Tako je i bilo. Kada sam nakon šestomjesečne pauze ušao u smjer, iskoristio sam sve naučeno do tada, našao sam se na tramvajcu za ukapčanje sidrišta i rekao sam sebi...nego slušaj kume, šta kažeš da ti danas ne ukopčaš to sidrište nego da vidiš malo koje sve lekcije možeš izvući iz ove situacije...I tako sam pao sa topa.
I onda sam došao drugi dan, uparkirao sam se na tramvajac za kopčanje i rekao sam sebi...nego slušaj kume, imaš dvije opcije, možeš ukopčati ovo glupo sidrište, i samozadovoljno se valjati u trijumfu vlastitog neznanja, ili, možeš malo vidjeti što si još mogao naučiti, a nisi. Pa ti vidi...Pao sam s topa.
Uglavnom, mnogo sam naučio u zadnje vrijeme. I onda sam zaključio da je dosta učenja. Taj dan sam znao da će izvedba biti veličanstvena. Lakoća kretanja kroz prostor, preciznost pokreta, filigranski odmjerana snaga bez kompromitiranja estetike vještine...sve se taj dan stopilo u poeziju. Smjer nije imao šanse. Nitko nikada nije popeo taj smjer kao ja.
Htio bi zahvaliti svima...Jasni jer je kuhala za familiju i onda sve to dijelila sam mnom jer bi umro od gladi na penjalištu. Frenkiju jer mi je ukazao koliko sa 120 popenjanih 8a-ova realno možeš biti bruka od penjača, Vitomiru na sporstkoj etici i granično legalnoj suplementaciji, Faku na šampionskom osiguravanju u kritičnim momentima i jer me nikada nije uhapsio, Meštru na potpuno beskorisnim betama u smjeru, Ramadaniju jer me osiguravao u Rocket maxu pred dva ljeta, Ivani jer me osiguravala u Rocketu ovo ljeto, Lovrancima...jer su Lovranci, jebiga, Milošu jer je srpski akcenat fora, Sovi jer mi je izbila pare, teti u Vindiji jer me zove faco i meni je to fora i uvijek mi da malo više sira nego što sam naručio, a ne naplati mi. Uglavnom, hvala svima, bez iznimke. Osim Roniju. Crko dabogda.
Perspektiva 2, Vitomir, Stallone
Sve od kada sam svoje vertikale zamijenio onim gdje se metri broje s predznakom minus, u sportskom penjanju uživam kroz Šoića, nekada možda mladog i perspektivnog mladića, kao njegov uzor, trener, kroničar i životni guru.
Danas je to stari konj bez previše perspektive i žao mi je što ga nisam poznavao u tom ranijem periodu. S tim ispravkom, moram reći da riječi sporstko, penjanje i uživam iz prethodne rečenice imaju izražen satirički ton. Nema tu puno sporta, a ni puno penjanja, da bi se moglo naročitao uživati, ali upravo zato sam se prihvatio te misije, jer u životu volim izazove, a ovo je svakako moj najveći izazov do sada i najveći promašaj. Ali razlika između pobjednika i poraženih nije u tome koliko su puta pali, već koliko su puta ustali i pokušali ponovno, što je malo predoslovno shvatio Vladimir.
Čuo sam za taj famozni smjer, znao sam da će to biti još jedna iscrpljujuća priča. U nekih možda 40 metata smjera, ako ga tako možemo nazvati, ima više horizontalnog nego vertikalnog gibanja, bauljanja kroz druge smjerove, otpenjavanja, nije kamin, niti pukotina, niti žljeb, ni ploča, ni prevjes, jedan klasičan pokušaj pretjerivanja i silovanja smjera tamo gdje ga nema ni u tragovima logike. Smjer ima dosta teških sekvenci, a počinje detaljčićem, što u prijevodu znači da se Šoićeva ionako upitna tehnika raspadne na drugom ukapčanju, i ostatak smjera, koji zbog njegovih mogućnosti odmora, traje satima, gledamo mučenje i natezanje, gdje je pad moguć u svakom trenutku. Da Šoić ulaže imalo truda u sportku pripremu i ne puši troznamenkasti broj cigareta, vjerojatno bi stvar izgledala bolje, a odmori ne bi bili kao da radi u državnoj službi. To je nešto iz čega se može naučiti više stvari. Da bi nešto bilo smatrano sportom, važno je sportski se pripremiti i fizički i mentalno vladati situacijom. U protivnom, ovo je lutrija i u skladu s tim, dobitci su rijetki.
Nakon 60-70 pokušaja, smjer se popne. Uputnije je birati težinu smjera prikladno tehničko taktičnim sposobnostima penjača, u ovom slučaju recimo, 6b, gdje bi onda penjač mogao u nekoliko pokušaja zadržati ritam kretanja, dinamiku, metalno rasti, kvalitativno održati nivo koordinacije i naučiti nešto iz nove situacije.
Nakon 20 i nešto ulaza, ne samo da više nam govora o učenju, već je stagnacija upitna. Nakon 30 ulaza dolazi do degradacije penjača zbog prekomjerene jednolične motoričke memorije koji evidentno nešto jako pogrešno radi i trebao bi se maknuti od tamo jer smjerovi se ne mijenjaju, ostaju isti, a očito i penjač.
Sve se svodi onda na to, hoće li ili ne biti sreće.
Jedino što vidim gorim od nerealne želje i procjene i gubitka vremena u smjeru očito preteškim za popesti je potpuno odsustvo želje, i nakon nekog vremena, kržljanje eventualnog talenta kod penjača koji imaju strah od napretka i lijenost u učenju. To se manifestira u tome da se penju stotine istih ocjena koje su očito apsolvirane i umjesto toga da se negdje pomakne, ustvari se gubi vrijeme i troši hvatišta mladim penjačima koji dolaze. U ovom slučaju, preporučam promjenu sporta. Međutim, da se vratim na izvještaj iz Slapa i da skratim nešto što na što nije vrijedno gubiti vrijeme, to je jedan primjer pentranja s visokim utroškom energije, bez neke realizacije, tehnički otužno i funkcionalno zamorno. Više izgleda kao cross fit u pojasu nego penjanje, a sasvim sigurno bi to Šoiću dosta dobro išlo. Ukopčan top ili ne, sporedno je. Svaki je ulaz gotovo isti i nije da se nešto konkretno mijenja ili uči. Moguće je da bi do ponavljanja opet čekali 30-40 ulaza.
Motiviran uspjehom, Šoić se brzo seli u Medveju gdje već napamet zna Ledeno doba, kojem je dao 40tak ulaza. U namjeri da što prije popne smjer, koji je realno popeo već nebrojeno puta, prije nego mu trošenjem ključnih nožišta dignu ocjenu za plus, zaboravlja da sportaša odlikuju dvije glavne komponente: fizička spremnost i mentalna zrelost. Nakon što je napamet znao svaki procjep u stijeni i dao ime svakoj rupici u vapnenačkoj masi te fizički bio daleko jači od smjera, čak i unatoč lošoj tehnici, suočio se s drugom komponentom.
Po principu ako neće Muhamed brdu ili kako bi neki naši ljudi rekli, glavom kroz zid, umjesto učenja i sazrijevenja, penjao je dok nije pao sa svakog pojedinog giba između detalja i sidrišta, i odradio još 15-20 pokušaja do finalnog ukapčanja, nakon kojeg je odradio još 20 gibova za trening, što samo govori u prilog koliko je fizička mogućnost neupitna u ovom slučaju, a koliko je još posla potrebno na lakšim smjerovima i po mogućnosti, on sight pristupom. Naravno, umjesto učenja iz tog iskustva, Šoić otvara nove projekte a+, b, tako da nas očekuje identična priča ispočetka sve dok je, kao i inače, ne zaustavi nova ozljeda.
Teško je sažeti dojam i pouku ovog izvještaja isto koliko je teško trenirati i opservirati ovakog penjača koji u nekoliko mjeseci intenzivnog penjanja vani, popne dva smjera.
Ali s obzirom da ne odustajem lako, reći ću samo da ako ništa drugo, sa sigurnošću mogu konstatirati da, nitko nikada nije popeo ta dva smjera kao Vladimir Šoić.
I Sve na stranu, al Kum i izgleda :)
Perspektiva 1, Vladimir, Šoki
Kada sam tamo negdje sredinom osmog aterirao Slap, predamnom se otvorila veličanstvena, brat bratu, 80 metarska linija koju kao da je netko programirano uklesao u stijenu. Izvor života. Najspektakularniji smjer koji sam ikada vidio, jel.
Bilo mi je savršeno jasno da će za oslobađanje Zmaja biti potrebno lavlje srce, oko sokolovo, čelični stisak i mirna glava. Osobine koje imam u izobilju. Sve što je potrebno je dopustiti sebi da iz svake greške naučim nešto novo. Princip je to kojeg se i inače držim u životu. Tako je i bilo. Nakon svake greške osjećao sam, da postajem bolji penjač, atleta i čovjek. Pa sam tako jedan dan, svjestan i pri zdravoj pameti procjenio da nisam još dovoljno naučio pa sam pao tri giba od sidrišta. Još par vizita sektoru i onda sam zaključio da sam dovoljno naučio. Taj dan, znao sam da će izvedba biti veličanstvena. Lakoća kretanja kroz prostor, preciznost pokreta, filigranski odmjerena snaga bez kompromitiranja estetike vještine...sve se taj dan stopilo u poeziju. Smjer nije imao šanse. Mogu odgovorno reći da nitko nikada nije popeo taj smjer kao ja.
Nakon Izvora života, trebalo je sve naučeno primjeniti u još jednom smjeru koji je čekao još tamo od zime, Ledeno doba u Medveji. Sve što je bilo potrebno je dopustiti sebi da iz svake greške naučim nešto novo. Princip kojeg se inače držim i u životu. Tako je i bilo. Kada sam nakon šestomjesečne pauze ušao u smjer, iskoristio sam sve naučeno do tada, našao sam se na tramvajcu za ukapčanje sidrišta i rekao sam sebi...nego slušaj kume, šta kažeš da ti danas ne ukopčaš to sidrište nego da vidiš malo koje sve lekcije možeš izvući iz ove situacije...I tako sam pao sa topa.
I onda sam došao drugi dan, uparkirao sam se na tramvajac za kopčanje i rekao sam sebi...nego slušaj kume, imaš dvije opcije, možeš ukopčati ovo glupo sidrište, i samozadovoljno se valjati u trijumfu vlastitog neznanja, ili, možeš malo vidjeti što si još mogao naučiti, a nisi. Pa ti vidi...Pao sam s topa.
Uglavnom, mnogo sam naučio u zadnje vrijeme. I onda sam zaključio da je dosta učenja. Taj dan sam znao da će izvedba biti veličanstvena. Lakoća kretanja kroz prostor, preciznost pokreta, filigranski odmjerana snaga bez kompromitiranja estetike vještine...sve se taj dan stopilo u poeziju. Smjer nije imao šanse. Nitko nikada nije popeo taj smjer kao ja.
Htio bi zahvaliti svima...Jasni jer je kuhala za familiju i onda sve to dijelila sam mnom jer bi umro od gladi na penjalištu. Frenkiju jer mi je ukazao koliko sa 120 popenjanih 8a-ova realno možeš biti bruka od penjača, Vitomiru na sporstkoj etici i granično legalnoj suplementaciji, Faku na šampionskom osiguravanju u kritičnim momentima i jer me nikada nije uhapsio, Meštru na potpuno beskorisnim betama u smjeru, Ramadaniju jer me osiguravao u Rocket maxu pred dva ljeta, Ivani jer me osiguravala u Rocketu ovo ljeto, Lovrancima...jer su Lovranci, jebiga, Milošu jer je srpski akcenat fora, Sovi jer mi je izbila pare, teti u Vindiji jer me zove faco i meni je to fora i uvijek mi da malo više sira nego što sam naručio, a ne naplati mi. Uglavnom, hvala svima, bez iznimke. Osim Roniju. Crko dabogda.
Perspektiva 2, Vitomir, Stallone
Sve od kada sam svoje vertikale zamijenio onim gdje se metri broje s predznakom minus, u sportskom penjanju uživam kroz Šoića, nekada možda mladog i perspektivnog mladića, kao njegov uzor, trener, kroničar i životni guru.
Danas je to stari konj bez previše perspektive i žao mi je što ga nisam poznavao u tom ranijem periodu. S tim ispravkom, moram reći da riječi sporstko, penjanje i uživam iz prethodne rečenice imaju izražen satirički ton. Nema tu puno sporta, a ni puno penjanja, da bi se moglo naročitao uživati, ali upravo zato sam se prihvatio te misije, jer u životu volim izazove, a ovo je svakako moj najveći izazov do sada i najveći promašaj. Ali razlika između pobjednika i poraženih nije u tome koliko su puta pali, već koliko su puta ustali i pokušali ponovno, što je malo predoslovno shvatio Vladimir.
Čuo sam za taj famozni smjer, znao sam da će to biti još jedna iscrpljujuća priča. U nekih možda 40 metata smjera, ako ga tako možemo nazvati, ima više horizontalnog nego vertikalnog gibanja, bauljanja kroz druge smjerove, otpenjavanja, nije kamin, niti pukotina, niti žljeb, ni ploča, ni prevjes, jedan klasičan pokušaj pretjerivanja i silovanja smjera tamo gdje ga nema ni u tragovima logike. Smjer ima dosta teških sekvenci, a počinje detaljčićem, što u prijevodu znači da se Šoićeva ionako upitna tehnika raspadne na drugom ukapčanju, i ostatak smjera, koji zbog njegovih mogućnosti odmora, traje satima, gledamo mučenje i natezanje, gdje je pad moguć u svakom trenutku. Da Šoić ulaže imalo truda u sportku pripremu i ne puši troznamenkasti broj cigareta, vjerojatno bi stvar izgledala bolje, a odmori ne bi bili kao da radi u državnoj službi. To je nešto iz čega se može naučiti više stvari. Da bi nešto bilo smatrano sportom, važno je sportski se pripremiti i fizički i mentalno vladati situacijom. U protivnom, ovo je lutrija i u skladu s tim, dobitci su rijetki.
Nakon 60-70 pokušaja, smjer se popne. Uputnije je birati težinu smjera prikladno tehničko taktičnim sposobnostima penjača, u ovom slučaju recimo, 6b, gdje bi onda penjač mogao u nekoliko pokušaja zadržati ritam kretanja, dinamiku, metalno rasti, kvalitativno održati nivo koordinacije i naučiti nešto iz nove situacije.
Nakon 20 i nešto ulaza, ne samo da više nam govora o učenju, već je stagnacija upitna. Nakon 30 ulaza dolazi do degradacije penjača zbog prekomjerene jednolične motoričke memorije koji evidentno nešto jako pogrešno radi i trebao bi se maknuti od tamo jer smjerovi se ne mijenjaju, ostaju isti, a očito i penjač.
Sve se svodi onda na to, hoće li ili ne biti sreće.
Jedino što vidim gorim od nerealne želje i procjene i gubitka vremena u smjeru očito preteškim za popesti je potpuno odsustvo želje, i nakon nekog vremena, kržljanje eventualnog talenta kod penjača koji imaju strah od napretka i lijenost u učenju. To se manifestira u tome da se penju stotine istih ocjena koje su očito apsolvirane i umjesto toga da se negdje pomakne, ustvari se gubi vrijeme i troši hvatišta mladim penjačima koji dolaze. U ovom slučaju, preporučam promjenu sporta. Međutim, da se vratim na izvještaj iz Slapa i da skratim nešto što na što nije vrijedno gubiti vrijeme, to je jedan primjer pentranja s visokim utroškom energije, bez neke realizacije, tehnički otužno i funkcionalno zamorno. Više izgleda kao cross fit u pojasu nego penjanje, a sasvim sigurno bi to Šoiću dosta dobro išlo. Ukopčan top ili ne, sporedno je. Svaki je ulaz gotovo isti i nije da se nešto konkretno mijenja ili uči. Moguće je da bi do ponavljanja opet čekali 30-40 ulaza.
Motiviran uspjehom, Šoić se brzo seli u Medveju gdje već napamet zna Ledeno doba, kojem je dao 40tak ulaza. U namjeri da što prije popne smjer, koji je realno popeo već nebrojeno puta, prije nego mu trošenjem ključnih nožišta dignu ocjenu za plus, zaboravlja da sportaša odlikuju dvije glavne komponente: fizička spremnost i mentalna zrelost. Nakon što je napamet znao svaki procjep u stijeni i dao ime svakoj rupici u vapnenačkoj masi te fizički bio daleko jači od smjera, čak i unatoč lošoj tehnici, suočio se s drugom komponentom.
Po principu ako neće Muhamed brdu ili kako bi neki naši ljudi rekli, glavom kroz zid, umjesto učenja i sazrijevenja, penjao je dok nije pao sa svakog pojedinog giba između detalja i sidrišta, i odradio još 15-20 pokušaja do finalnog ukapčanja, nakon kojeg je odradio još 20 gibova za trening, što samo govori u prilog koliko je fizička mogućnost neupitna u ovom slučaju, a koliko je još posla potrebno na lakšim smjerovima i po mogućnosti, on sight pristupom. Naravno, umjesto učenja iz tog iskustva, Šoić otvara nove projekte a+, b, tako da nas očekuje identična priča ispočetka sve dok je, kao i inače, ne zaustavi nova ozljeda.
Teško je sažeti dojam i pouku ovog izvještaja isto koliko je teško trenirati i opservirati ovakog penjača koji u nekoliko mjeseci intenzivnog penjanja vani, popne dva smjera.
Ali s obzirom da ne odustajem lako, reći ću samo da ako ništa drugo, sa sigurnošću mogu konstatirati da, nitko nikada nije popeo ta dva smjera kao Vladimir Šoić.
I Sve na stranu, al Kum i izgleda :)
 |
| Kume...ovaj odmor..ne valja.... |
 |
| Zmaj zvani Izvor Života, 8a |
 |
| aL Kume...samo zamijeni noge...??!!! |
Primjedbe
Objavi komentar