Zero
Memorijalsko druženje 2019.
Taj dan je bio pakleno vruć. Iako se par oblaka približilo
obali, nisu uspjeli baš zatrti taj užareni objekt koji nas je pekao poput
biskvitnog kolača od divlje višnje koji se polagano diže u pećnici.
Znači plan
je bio sljedeći: naći parking. Rocky Perisha, naš pouzdani informator gradskog
prometa, javio je da na gatu ima, citiram „mjesta da šest autobusa komotno
stanu jedan pokraj drugoga“. Meriou Welchich i ja, Danny Boy, uspjeli smo doći
do trga taman u 17:00, kad su krenuli s objašnjavanjem boldera. Kao i pred tri
godine, stijena je bila u obliku impresivnog gigantskog uspravnog kvadra koji
kao da se naginjao sa dvije strane nad nama prijetećim pogledom. Roko nas je
već čekao tamo nervozno istežući prste, pogledavajući prema svojoj kćerkici,
ponosan. Nije jedini koji je došao s potomcima, trg je bio pun djece. A i
penjača. I to jakih.
Osjećaj outdoor bolder tekme me iz nekog razloga preplavi
valom sreće, ima nešto lijepo u tome da si na svježem zraku i super se zabavljaš
s prijateljima i poznanicima. Mislim da ni u jednom sportu koji sam trenirao (
a vjerujte bilo ih je) nisam iskusio takvu pozitivnu energiju i energično
navijanje; jedan od rijetkih sportova gdje nećeš osjetiti zajedljivost ili
zlobu; svi se podržavaju i tapšaju po ramenima, daju si šake i smiješe jedni
drugima. Divno.
Osam smjerova. Bili su krasni. Lijepo složeni, nit lagani,
nit jednostavni. Neki su bili doduše jednostavni za pročitat, a teški za
izvest. Drugi su bili lagani za izvest, a teški za pročitat. Well, osim jednog,
taj je bio HAF (hard as...). Crvene boje, sloperasti krimpovi na ploči. On je
stvarao probleme.
Rocky se držao dobro uspkros zavijenim prstima i uspio je
popesti 5 smjerova. To je apsolutno za pohvalu. Bilo je tako vruće da smo jedva
majice uspjeli skinut sa sebe, priljepljene znojem. Kad je tekma bila gotova,
bili su proglašeni rezultati. Uspio sam 7 smjerova ispenjat i četiri kompleta
koji su bili glavna nagrada pripali su meni. A baš sam neki dan razmišljao kako
mi trebaju novi.
Luka iz RAKa i Gianni z Rovinja su bili drugi i treći.
Strong! A od žena, well, Lina je pomela konkurenciju i još jednom pokazala kako se fajta! Čestitke i Maji i Marini koje su odnesle drugo i treće mjesto.
Te žene su wonderful, i jake kao bikovi.
Onda su na red došli pravi strong momci i djevojke. Čim je
sunce lagano zašlo, na teren su stupili pro dečki i pro cure. U gustoj tijesnoj
i veoma teškoj tekmi uz uzdahe publike našli smo se pred zadivljujućim scenama.
Bolder je bio osvjetljen, i finale je dolazilo. Dečki i djevojke su dali sve od
sebe i kad je sve završilo poput kazališne predstave with an epic finale, na
tron je stao Pufa s Markom i Mariom
ispod njega. Izgleda da se moonboard isplatio, morat ćemo i mi jedan nabaviti. U ženskoj pro kategoriji samo Lucija i Maila. BTW, Lucija je na tekmu stigla direktno iz Spilta, sa Prvanstva Hrvtaske i popela SVE 😎.
Mislim da smo otišli oko pola noći osjećajući se kao
tinejdžeri koji odlaze s koncerta gdje su ulovili trzalicu od gitariste, i ovo
je bila ZA-BA-VA! Apsloutno čista, prekrasna, prirodna zabava. Na umjetnoj
stijeni. Na 30 stupnjeva.
P.s. First in the Raw pločice, koje su natjecatelji dobivali,
su je****. Domaće, prirodne, bez kemikalija, i ukusne. Nezaboravni dodatak ili
nešto za gricnut.
Slike by Riječki Alpinističi Klub
Primjedbe
Objavi komentar